-
Vrt župnog dvora u Neunenu u proljeće (1884.)
Vincent van Gogh, Nizozemska
Djelo posljednji put viđeno: u Nizozemskoj
Dok je živio s roditeljima, Van Gogh je u martu 1884. godine naslikao ovaj pogled na vrt župnog dvora svojeg oca. Na temelju stila i boja možemo zaključiti da je riječ o jednom od njegovih najranijih radova. U daljini se nazire stara crkva, a žena u crnini koja se hodajući udaljuje od kuće, osvrće se i gleda prema njoj. Župni dvor i vrt još su u nizozemskom Nuenenu, no slika je nestala. Ukradena je u pljački koja se dogodila 30. marta 2020. godine, na Van Goghov 167. rođendan. Još je izgubljena, ali postoji nada da će se ipak sretno vratiti tamo gdje joj je mjesto.
-
Portret doktora Gacheta (1884.)
Vincent van Gogh, Nizozemska
Djelo posljednji put viđeno: u SAD-u
Portret doktora Gacheta jedno je od najpoznatijih Van Goghovih djela. Nakon što je doživio duševni slom i odrezao si komadić uha, Van Gogh se liječio u sanatoriju u kojem je radio doktor Gachet. Nisu se zbližili na prvu, ali Van Gogh se poslije predomislio: „U doktoru Gachetu pronašao sam istinskog prijatelja... Toliko smo nalik jedan drugomu, izgledom, ali i duhom.“ To se može razabrati i iz portreta, koji dijeli neke sličnosti s umjetnikom.
Japanski poslovni čovjek Ryoei Saito 15. svibnja 1990. godine tu je sliku kupio za 82,5 miliona dolara i zaželio da je kremiraju s njim kada umre. Vjeruje se da se trenutačno nalazi u privatnoj zbirci u Švicarskoj, ali dobroga starog doktora nitko nije vidio od 1990.
-
Slikar na putu na posao
Vincent van Gogh, Nizozemska
Djelo posljednji put viđeno: u Njemačkoj
Ovo ulje na platnu koje je Vincent van Gogh naslikao 1888. godine mogao bi biti njegov autoportret iz razdoblja koje je proveo u Arlesu, a primjer je primjene tehnike po kojoj je taj slikar najpoznatiji: takozvanog impasta, gustih nanosa boje koji su gotovo skulpturalni. Smatra se da je slučajno uništeno u eksploziji zalutale savezničke bombe u Drugome svjetskom ratu, kada se čuvalo u Muzeju cara Friedricha u njemačkom Magdeburgu.
Van Gogh je bio meta mnogih krađa; 1991. godine iz Van Goghova muzeja u Amsterdamu ukradeno je 20 djela ukupne procijenjene vrijednosti od oko 500 miliona dolara. Jedanaest godina poslije, 2002. godine, iz istog su muzeja ukradene još dvije Van Goghove slike, koje su 2016. godine pronađene u domu mafijaškog šefa u okolici Napulja.
-
Bijela patka
Jean Baptiste Oudry, Francuska
Djelo posljednji put viđeno: u UK-u
Oudry je bio poznat kao dvorski slikar Luja XV. Iako je uglavnom slikao portrete, njegova su ljubav bile slike mrtve prirode, u koju je smještao voće i životinje. Ova je mrtva priroda iz 18. stoljeća, čija je vrijednost procijenjena na osam miliona dolara, 1992. godine ukradena iz zbirke markiza Cholmondeleyja na imanju Houghton Hall u engleskom Norfolku.
Neki istražitelji vjeruju da je završila u rukama lokalne romske zajednice. Neki kradljivci umjetnine kradu s pretpostavkom da će pronaći kolekcionara kriminalca kakvi se viđaju u filmovima. Ali bivši policijski doušnik rekao je da je, umjesto da visi u dnevnom boravku nekog zlikovca, slika zapravo skrivena na tavanu zabačene ruševne kuće u močvarnom području u okolici Newcastlea. Još nije pronađena.
-
Pogled na Auvers-sur-Oise
Paul Cezanne, Francuska
Djelo posljednji put viđeno: u UK-u
Cézanne, jedan od najvećih revolucionara u povijesti umjetnosti, razvio je začudan stil koji se razlikovao od stilova svih njegovih prethodnika i nadahnuo je mnoge njegove nasljednike. Među njegovim se vještinama posebno ističe sposobnost izvrtanja perspektive radi postizanja dramatičnih učinaka, kao u ovoj pejzažnoj studiji skupine seoskih kuća.
Možda očarani njegovim začudnim perspektivama, kradljivci su iskoristili novogodišnju proslavu 1999. godine kako bi tu sliku ukrali u stilu dostojnu velikog platna. Popeli su se po skelama, razbili krovni prozor, spustili se po mornarskim ljestvama i skrili svoj pothvat dimnom bombom. Prenosnim su ventilatorom raspršili dim kako bi se zaštitili od pogleda nadzornih kamera. Oglasili su se alarmi, ali zaštitari su zbog dima zaključili da je riječ o požaru, stoga su, umjesto da se umiješaju, pozvali vatrogasce i kradljivcima dali dovoljno vremena za bijeg.
-
Posljednji sud (1808.)
William Blake, UK
Djelo posljednji put viđeno: u UK-u.
Veliki višestruko nadareni mistik britanske umjetnosti William Blake bio je genijalan slikar, izdavač i još mnogo toga... Školarci diljem svijeta još čitaju njegovu poeziju („Tigre! Tigre! Sjajem moćnim u šumama sjajiš noćnim.“).
Na svojoj izgubljenoj slici divovskih dimenzija nadahnutoj Michelangelovom freskom Posljednji sud, koja se nalazi u Sikstinskoj kapeli, Blake prikazuje mrtve koji ustaju iz grobova kako bi bili osuđeni na vječnost u raju ili paklu. Cijelog je života tvrdio da ima „vizije“, koje je prikazao na mnogim slikama i u mnogim pjesmama. U ovoj inačici izgubljenoga Posljednjeg suda, koja je naslikana 1808. godine, likovi su simboli ideja i vjerojatno su trebali biti obojeni živim bojama. Ta je slika trebala biti središnji izložak na velikoj izložbi Blakeovih radova koja se trebala održati 1810. godine. Ali ta je izložba otkazana, a slika je, poput niza drugih izložaka, izgubljena.
-
Ljeto (cca. 1644.)
David Teniers Mlađi, Nizozemska
Djelo posljednji put viđeno: u Portugalu
Alegorija se u umjetnosti odnosi na prikaz nekog pojma s pomoću kakve figure ili simbola. Disciplina koja proučava simbole u umjetnosti, poznata pod nazivom ikonografija, slikama pristupa kao vizuelnim zagonetkama. Smatra se da umjetnik želi potaknuti promatrače da ostvare aktivnu interakciju s djelom i pokušaju otkriti njegovo značenje.
Slika Ljeto dio je niza Alegorije četiriju godišnjih doba, koji se sastoji od četiri slike nizozemskog autora Davida Teniersa Mlađega. Budući da je riječ o umjetniku koji je najpoznatiji po prikazima raskalašenih prizora u gostionicama, taj je alegorijski niz trijezan odmak od ostatka njegova stvaralaštva. Vidimo radnike koji žanju žito na žezi, kolektivna je to slika koja nas podsjeća na ljeto. Teniers je naslikao nekoliko inačica tog niza. Ali jedna inačica slike Ljeto ukradena je iz portugalskoga Nacionalnog muzeja stare umjetnosti 1974. godine, a potraga za njom još traje.
-
Most Charing Cross (1899-1904)
Claude Monet, Francuska
Djelo posljednji put viđeno: u UK-u i Rumunjskoj te Nizozemskoj
Monet je naslikao 37 inačica Mosta Charing Cross i najmanje 40 inačica Mosta Waterloo. Bio je očaran radom na studijama kojima je nastojao zabilježiti učinak svjetlosti na predmete prikaza. Mnogima od njih uvijek se iznova vraćao kako bi prikazao različita godišnja doba, svaki put uz suptilne razlike. U središtu su naše pozornosti inačice slika koje su u listopadu 2012. ukradene iz muzeja Kunsthal u Rotterdamu. Majka jednog od kradljivaca tvrdi da se Most Waterloo našao među ukradenim slikama koje je spalila u svojoj peći u Rumunjskoj. Bio je to grozan pokušaj uništavanja dokaza kojim je željela zaštititi svojeg sina. Policija je u njezinoj peći pronašla tragove pigmenta, ali nije ih bilo dovoljno za provjeru njezinih tvrdnji.
-
Most Waterloo (1899-1904)
Claude Monet, Francuska
Djelo posljednji put viđeno: u UK-u i Rumunjskoj te Nizozemskoj
Monet je naslikao 37 inačica Mosta Charing Cross i najmanje 40 inačica Mosta Waterloo. Bio je očaran radom na studijama kojima je nastojao zabilježiti učinak svjetlosti na predmete prikaza. Mnogima od njih uvijek se iznova vraćao kako bi prikazao različita godišnja doba, svaki put uz suptilne razlike. U središtu su naše pozornosti inačice slika koje su u listopadu 2012. ukradene iz muzeja Kunsthal u Rotterdamu. Majka jednog od kradljivaca tvrdi da se Most Waterloo našao među ukradenim slikama koje je spalila u svojoj peći u Rumunjskoj. Bio je to grozan pokušaj uništavanja dokaza kojim je željela zaštititi svojeg sina. Policija je u njezinoj peći pronašla tragove pigmenta, ali nije ih bilo dovoljno za provjeru njezinih tvrdnji.
-
Pejzaž (1917)
József Lampérth Nemes, Mađarska
Djelo posljednji put viđeno: u Mađarskoj
Ovaj divni pejzaž mađarskog umjetnika Józsefa Lampértha Nemesa jedno je od dva djela u privatnom vlasništvu koja su nestala iz skladišta Centra za modernu i savremenu umjetnost MODEM u mađarskom Debrecinu. O krađama umjetnina nerijetko razmišljamo imajući na umu filmske pljačke muzeja, a mnogo primjera ide u prilog toj poprilično romantičnoj pretpostavci. U desetcima hiljada prijavljenih krađa umjetnina svake godine (a da i ne spominjemo one neprijavljene) arhivi i skladišta popularne su mete jer mogu proći mjeseci prije nego što neko primijeti krađu.
Ali lociranje djela pohranjenih u skladištima zahtijeva stručno znanje. Stoga možemo zaključiti da kradljivci odgovorni za krađe poput ove, unaprijed znaju šta traže. Iako su naručene krađe umjetnina izvanredno rijetke, u ovakvim se slučajevima jednostavno moramo zapitati...
-
Mitološki prizor s mladim Bakhom
Jacob Jordaens, Belgija
(Fotografski arhiv Muzeja Sztuki u Łódźu)
Djelo posljednji put viđeno: u Poljskoj
Ovo remek-djelo velikoga flamanskog majstora Jacoba Jordaensa našlo se među hiljadama umjetnina koje su u Drugome svjetskom ratu ukradene u pljačkama u Poljskoj. U Jordaensovu se djelu može razabrati velik utjecaj Rubensa, pripadnika prethodnog naraštaja, koji je također bio iz Antwerpena. Bakho, antički bog poljoprivrede, vina i plodnosti, na ovoj je slici prikazan kao dijete okruženo menadama (nimfama) i satirima (ljudima jarcima).
Poljske zbirke kulturne baštine bile su neobično bogate, ali ruska Crvena armija i ERR, nacistička jedinica posvećena krađi umjetnina i pljačkanju arhiva, desetkovale su ih. Iako su mnoge od tih umjetnina pronađene, još ih je više i dalje izgubljeno, poput ovog Jordaensova djela. Lokacija te umjetnine koja je ukradena iz Muzeja povijesti i umjetnosti J. K. Bartoszewicza u Łódźu i dalje je tajna.
-
Chloe i Emma
Barbora Kyslikova, Republika Češka
Djelo posljednji put viđeno: u Norveškoj
Ubrzo nakon što se Barbora Kyslikova preselila u Oslo, ukradena su joj dva ponajvažnija umjetnička djela. Njezina su djela svjetsku slavu stekla tek nedavno, nakon premijere njezina dokumentarca Slikarica i kradljivac na Filmskom festivalu Sundance 2020. Riječ je o istinitoj priči o potrazi te umjetnice za mladićem koji je ukrao njezine slike i neočekivanu prijateljstvu koje se razvilo među njima.
Prije Norveške – prije ovoga cijenjenog filma – publika njezinih fotorealističnih djela velikih formata bila je mala, što znači da je krađa vjerojatno počinjena iz strasti, a ne iz želje za zaradom. Kradljivci o umjetninama koje kradu obično ne znaju ništa, vide ih samo kao prenosnu robu velike vrijednosti. Ovaj je slučaj neobičan i zbog toga što su uhićeni kradljivci tvrdili da se ne sjećaju ničega i da ne znaju što su učinili sa slikama jer su bili toliko „obesviješteni“.
